Zanima me, zašto ljudi posvećuju život umetnosti, onako suštinski, tek kada postanu tužni?
Da li tuga nekada nije dovoljno razumljiva, a sreća takva da je ne treba razjašnjavati? Razumem taj početak Ane Karenjine. Ne razumem zašto tek tad imamo potrebu za umetnošću. Ljudi su toliko sebični da umetnosti prilaze samo kad im je potrebna, samo kada im je potreban beg u kome bi pronašli razjašnjenje za sebe same.
Ja prva mislim kako tužne pesme imaju dublju dubinu od veselih.
Ali pisanje... Sve žvrljotine koje ja sama napišem, svi razlozi zbog kojih čujem da su se ljudi uhvatili papira i olovke, tuga u očima i sumnje u prisebnost pisaca koji su ostavili vrhunska dela. Sve nas to u jednom trenutku odvede u neki tužni kutak istine.
Pisanje je, po mom mišljenju, vid razmišljanja, a razmišljanje isuviše lako može preći u onaj poznati overthinking momenat. And overthinking ruins happines. A ako uplovimo u nepotrebno duboka razmišljanja dok smo tužni, uzgleda da nemamo šta da izgubimo i ako se dodatno sjebemo.
I zato ne dozvoljavamo sebi da se opustimo i svojim mislima da spuste gard kada smo srećni, tačnije udaljavamo sebe od olovke, klavira, gitare ili papira. Zaustavljamo proces stvaranja jer sebe znamo dovoljno dobro. Znamo dovoljno dobro kuda to vodi.
Onda ispada da bismo svi mi, koji težimo da ostavimo neki trag u svetu umetnosti, treba da nosimo tračak melanholije u sebi celog života.
Što nije problem.
Problem, ako to uopšte jeste, je u tome što ta ideja ne deluje ni malo odbojno.
No comments:
Post a Comment